O ljubavi i drugim demonima...
Da li se samo jednom ljubi?
Sećate li se pesme „Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...“? Pre pedesetak godina ta je poruka poprimila obeležje pravog mita o ljubavi. Naši roditelji su pevali tu pesmu, igrali uz nju i zaljubljivali se, ne primećujući kako ih hipnotiše. Tako se neprimetno uvukla u njihov sklop verovanja, da su, ne znajući, počeli i da je žive. Posledice su za mnoge bile kobne.
piše: Vesna Špalj, prof.izvor web portal Ogledalce, oglasi za ženski svet
„Ako poverujemo da se samo jednom ljubi, odnosno da imamo pravo samo na jedan ljubavni izbor u životu, šta će biti posledica tog verovanja? Strah od moguće greške i razočarenja, sumnjičavost, kritičnost i nepoverenje, nesposobnost da se prihvate i prožive i prijatne i neprijatne emocije vezane za ljubavno iskustvo. Šta ako zavolim pogrešnu osobu? Što ako prokockam jedinu šansu? Moram otvoriti „četvore oči“ da mi se to ne dogodi. tako, postajemo kontrolisani i kritični. Čim primetimo nečije znakove naklonosti, odmah ćemo toj osobi početi da tražimo mane. Bolje da odmah otkrijemo sve što ne valja, pre nego što “poklonimo svoje srce”. Bolje da pobegnemo na vreme i sačuvamo svoju „kartu za ljubav“. A kad nešto grčevito tražimo, onda to i pronađemo. Nećemo biti svesni koliko lepih ljudskih osobina nismo registrovali i koliko nam je zanimljivih, emocijama bogatih iskustava promaklo jer to nismo tražili. Tražićemo i naći razloge za beg od bliskosti. I tako ćemo svoj život pretvoriti u čekanje „prave ljubavi“ i „idealnog partnera“.A kako uopšte da otkrijemo koliko je neko pravi za nas ako ne dopustimo zajednička iskustva u najrazličitijim situacijama? Na prvi se pogled možemo jedino zaljubiti, ali ne i zavoleti. Zaljubiti se znači projektovati svoju bajku o princu ili princezi na neku nama privlačnu osobu, koju zapravo ne poznajemo. Ona nas privuče svojim izgledom, nekom osobinom ili veštinom, a mi joj pripišemo sve što želimo da ima. Kako vreme prolazi, nastupa faza trežnjenja. Shvatamo da osoba u koju smo zaljubljeni nije onakva kakva nam se činila na početku.Dopustimo li sebi da je upoznamo, otkrićemo njene stvarne kvalitete. Možda oni nisu kao u našoj bajci, ali to ne znači da su loši. Dopuštajući osobi da nam se predstavi, možda nas osvoji na neočekivan način. Tada će nam, možda, nešto drugo postati važno, nešto za šta do tada nismo ni znali da postoji. Ako se to dogodi, naša će zaljubljenost preći u ljubav. Prihvatićemo osobu i barem 70% njenih ponašanja. Ostalih 30% biće područje zajedničkog učenja, prilagođavanja, usklađivanja i ličnog razvoja.Ako otkrijemo da osoba u koju smo se zaljubili nema osobine koje su nam važne, ako sa njom nemamo o čemu da razgovaramo, ako nemamo zajedničkih interesa i dodirnih tačaka, ako su nam vrednosni sistemi različiti, ako se međusobno ne razumemo i ne podržavamo, tada ćemo znati da je vreme za rastanak. Biće potrebno vreme da prebolimo i neće biti prijatno, ali kada odbolujemo, ponovno ćemo biti spremni za nov početak - samo što ćemo posle takvog iskustva mnogo brže prepoznati ono što stvarno cenimo i volimo. Zaljubljivanje i odljubljivanje proces je sopstvenog rasta i formiranja kriterijuma. To je put ka emocionalnoj zrelosti. Za ljude koji veruju da imaju pravo na samo jedan pokušaj, sve što je potrebno da se ljudi zbliže oni već smatraju pokušajem. Kada bi sa nekim provodili vreme, delili aktivnosti, iskustva i emocije, to bi već bila veza. I tako sebe dovode u paradoksalnu poziciju: započnu li bliskiji odnos sa nekom osobom, možda će potrošiti jedinu „kartu za ljubav“ na pogrešnu osobu, a ako ne, kako će saznati da li je ta osoba prava ili pogrešna? To je kao da pokušavate da plivate, a da se ne pokvasite. Rezultat je odgađanje i čekanje onoga pravog, a ti „idealni“ baš ne „rastu“ često. Što su bliže kraju reproduktivnog razdoblja i što im više otkucava „biološki sat“, to i potraga postaje paničnija. Posle pedesete polako odustaju, objašnjavajući sami sebi da bi “pristati na nekog ko nije idealan”, nakon toliko čekanja, značilo izneveriti samoga sebe. A nisu svesni da su sami sebe izneverili i izdali onda kada su sebi oduzeli pravo na greške i učenje kroz zaljubljivanje i odljubljivanje. Jer kako mi učimo o ljubavi? Ljubeći! Nekad zaboli, nekad se razočaramo, ali smo svaki put kad odbolujemo, zreliji i sposobniji razlikovati ljubav od iluzije.”
komentar:
Ja sam siguran da je fraza „Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka...“ samo još jedan urbani mit. Evo npr. Ja. Nikada nisam imao problem da se zaljubim, sama ta činjenica da je ona izabrala baš mene, meni je dovoljna da se potpuno razoružam i predam. Imam dar da odmah vidim mnogo više od šminke i spoljašnosti i prodrem vrlo brzo u suštinu. Znam da sam se zaljubio onog trenutka kad tu osobu vidim kao dete (ustvari spoznam njen inner child), esenciju svakog bića, iskrenu, čistu i neiskvarenu. Deca formiraju karakter do četvrte, pete godine, onda počinje trovanje, ubace nas u mašinu, zatim nas život šutira u stomak, padneš, ustaješ, opet padaš, ustaješ... život ostavlja ožiljke, ljubav boli, vreme leči... To su životne činjenice ali ne bih menjao svoje ožiljke ni za šta, oni su me naučili životu.
Tek nedavno sam doživeo samospoznaju, prihvatio sam i suočio se sa svojim kompleksima, shvatio da nisam baš sasvim normalan, priznao svoje greške... Ja imam drugi problem, u ljubavi sam suviše odan, moje ljubavi traju i kad se završe. Žene obožavam i idealizujem i kada nisu savršene, volim život. Šta sam hteo da kažem…hoću još dva života i ljubavi dvesta. Ljubav se ne troši, Do what you want, feel what you feel as long as it’s real.


